PROJEKT MOONSHINE
Domovinski rat od 1991. do 1995: prvi ratni roboti na Balkanu
UVOD |
UKRATKO (PDF) |
REZULTATI |
MANUAL
Moj djed Stjepan, po kojem sam kršten kao Stjepan, me je učio odmalena igrati se sa svim vrstama alata, izradom i servisom svačega što bih vidio što je i djed radio. On je bio praktični majstor za baš sve. Kao mali, sa 6 godina, napravio sam od njegovog materijala moj telefonski „sustav“ za razgovor sa mamom i djedom, koristeći žice i mikrofone razapeti linijama po šljivama na dvorištu i bašći. Puno kasnije, kada sam otišao na fakultet, postao sam inženjer za elektroniku i telekomunikacije.
U osnovnoj školi sam jako puno čitao. Što? Sve što se može donijeti iz gradske biblioteke. Jednostavno sam gutao sve do čega sam došao, od beletristike preko poezije i svakako tehnike. U srednjoj školi postao sam član radio-kluba i proizvodio sam radio i elektroničke uređaje prema tehničkim časopisima. Imao sam već u srednjoj školi vlastite radio uređaje i komunicirao svaki dan sa radio-amaterima širom svijeta.
Studirao sam u Banjaluci, elektroniku i telekomunikacije, a tamo je bio poznati fakultetski radio-klub i tu smo se na brojnim svjetskim natjecanjima radio-amatera ogledali i pobjeđivali često. Ljudi su tamo u Banjaluci bili vrlo prijazni i tamo sam naučio puno toga o pristojnosti, ljubaznosti i prijateljstvu. Radio sam i na više manifestacija i bio nekoliko puta menadžer od sporta do glazbe. Kada sam završio fakultet, 1976, morao sam u vojsku kao inženjer elektronike u Kninu i Zadru. U Zadru sam popravljao uređaje radara i elektronike, a završio sam kao rezervni poručnik, zapovjednik ruskog radara dalekog dometa.
U Institutu Đuro Đaković je bio za mene pravi raj. Toliko „igračaka“ i toliko kompliciranih zadataka i rješavanja problema, da sam stvarno uživao. Stigle su tada i najnovije igračke - računala. Veliki PDP 40, od 1979, kopija glavnog računala u NK Krško, namijenjen za simulacije i istraživanje nuklearne tehnologije, kao i mala, PC računala od 1982. Sa Darkom Antulov-Fantulinom smo skupa predavali i učili kolege inženjere u Institutu kako koristiti računala i PC tehnologiju. Osim rada na NK Krško, radili smo na velikim i malim računalima s elektroničkom istraživanju i mjerenjima neelektričnih veličina i pojava. Bili smo najopremljeniji Institut na Balkanu, jako puno toga smo širom Jugoslavije vještačili, istraživali, mjerili i ispitivali. Postao sam znanstvenik, istraživač registriran kod SIZ-a Hrvatske. Bavio sam se i laserskom i rendgen tehnologijom, bio sam glavni serviser Njemačke firme za industrijske rendgen sustave na Balkanu. Bio sam i jedan od 20 inžinjera ĐĐ koji su prvi vidjeli i radili na vojnoj proizvodnji, tenkovima. Postao sam jedan od tri najvišeg inžinjera osiguranja kvalitete proizvodnje tenkova i specijalista za razvoj gađanja borbenih tenkova.
Kada su mi zatražili da budem agent KOS-a isključio sam se iz ĐĐ i otišao raditi od švedske firme Cherry Foretagen. 4 godine sam radio kao Area Manager za područje sjeverne Hrvatske, na Casino i Slot Machine poslovima. Na kraju sam dospio do USA, moga cilja da jednog dana odem u Ameriku. Stigao sam do Las Vegasa a moji prijatelji u Los Angelesom su me nagovarali da ostanem u USA. Vratio sam se ipak iz USA u proljeće 1991. Sve je mirisalo na rat. Ljeta 1991, počeo je rat u Sloveniji. Svojim Karlom odlazim do Brežica da izvučem u Hrvatsku obitelji jednog pilota Hrvata. Jer imam crnu diplomatsku tablicu proći će lako... Na granici sa Slovenijom dime se na cesti uništeni tenkovi, okolo su Slovenci, samo mašu „idi dalje“... To je bio moj prvi susret s pravim ratom…
Posjetio sam opet poslom prijatelje u Osijeku. Čujem i vidim u rujnu 1991. - Srbi pucaju nasumice iz velikih šuma u centar Osijeka. Ne gađaju oni. Onako, pucaju minobacačima nasumice, uz rakiju i klopu, na konjskim kolima (ili volovskim), dok ne potroše mine i odu. Gađaju centar grada, ne mogu promašiti. Osječani, ako i imaju s čime odgovoriti, ne znaju otkud pucaju iz guste šume sjeverno od Drave i ne mogu rastjerati tu gamad...
Vozim se nazad u Brod s svojim Karlom, tako sam zvao mog bijelog Opela. U švedskoj firmi u Slav.Brodu bili su dva bijela Opela, razlika samo jedan broj, ja Hrvat a drugi vozi koji to nije. Razmišljam: Vijetnam... Amerikanci su u bazama uvijek imali puno oružja i municije. Okolo velike šume, a Vietkong iz šume puca minobacačima nasumice i pobjegnu. Što god pogode eksplodira zbog toliko oružja... DA, to je bio američki problem Igloo White, čitao sam to prije 10 godina. Kako li su Ameri riješili takve probleme?...
Toga rujna 1991, u Gimnaziji se sastajemo nas trojica, Brođani koji smo radili prije u Institutu ĐĐ, profesor Dominik Knežević, fizičar, matematičar i inovator, inženjer FER-a, automatika i elektronika, Darko Antulov-Fantulin i ja, specijalista za elektroničko i računalno istraživanje. Izlažem što se može dogoditi i što možemo učiniti ako rat dođe i ka nama u Slavonski Brod. Rekao sam: uzmimo opremu, istražimo stvar i napravimo obrambeno oružje. Trebamo nešto kao akustički planarni lokatore za izvore neprijateljske vatre iza skrivenih položaja, iza planina i velikih šuma. Još u doba Napoleona pa na prvom i drugom svjetskom ratu koristilo se akustičke lokatore... Mi smo specijalisti istraživači, u Institutu ĐĐ ima specijalne opreme kakve nema nitko drugi na Balkanu. Imamo čak i jedan Bruel&Kjaer mikro-lokator u Institutu. Radili smo s tim, treba nam ga samo matematički i elektronički "invertirati" i "doraditi" i postati će dalekometni lokator... Što mislite o tome?... Profesor Dominik se smješi, on voli jako teške zadatke, Darko je oduševljen - to je to. Pristaju! Idemo u rat!
Tražim odmah kontakt s ZNG 108, Darko će to odraditi, najmlađi je. A onda ćemo paziti da se ne otkrivamo previše (sjetim se priče o „2000 KOS i UDBA agenata u Brodu, zbog osiguranja tenkova i vojne proizvodnje“ … oko 1000 ih je odmah pobjeglo 1991. iz Broda, ali ostalo ih je još TISUĆA). Netko će za nas izvući Bruel&Kjaer uređaj i dosta istraživačke specijalne opreme, senzori, računala i idemo na istraživanja i testiranja mogućnosti. Dominik, vidim već, u glavi računa, matematičar je i fizičar kakvog nismo u životu sreli. Ja odlazim odmah za Zagreb u NSK po knjige o fizici, matematici, akustici, topovima i Igloo White problemu. Vraćam se sa tovarom knjiga iz Zagreba i idemo raditi.
Nismo dobili oružje ali dobili smo vojne iskaznice, uniforme, i još dva suradnika. Sad nas je bilo pet, uključio se i Zvonimir Ivković, fizičar (i rezervni poručnik topništva) i najmlađi, apsolvent sa ruskog Lomonosova Tihomir Dorić, fizičar i specijalista za programiranje. Zapovjednik naše postrojbe specijalne namjene je bio Ferdo Kožul, ZNG 108. brigada, dao mi je službenu legitimaciju pripadnika Zbora Narodne Garde, broj 179774/84 No 002142.
Tako se u rujnu 1991. rodio projekt i tim „MOONSHINE“ („Mjesečina“).
Moj djed Stjepan, po kojem sam kršten kao Stjepan, me je učio odmalena igrati se sa svim vrstama alata, izradom i servisom svačega što bih vidio što je i djed radio. On je bio praktični majstor za baš sve. Kao mali, sa 6 godina, napravio sam od njegovog materijala moj telefonski „sustav“ za razgovor sa mamom i djedom, koristeći žice i mikrofone razapeti linijama po šljivama na dvorištu i bašći. Puno kasnije, kada sam otišao na fakultet, postao sam inženjer za elektroniku i telekomunikacije.
U osnovnoj školi sam jako puno čitao. Što? Sve što se može donijeti iz gradske biblioteke. Jednostavno sam gutao sve do čega sam došao, od beletristike preko poezije i svakako tehnike. U srednjoj školi postao sam član radio-kluba i proizvodio sam radio i elektroničke uređaje prema tehničkim časopisima. Imao sam već u srednjoj školi vlastite radio uređaje i komunicirao svaki dan sa radio-amaterima širom svijeta.
Studirao sam u Banjaluci, elektroniku i telekomunikacije, a tamo je bio poznati fakultetski radio-klub i tu smo se na brojnim svjetskim natjecanjima radio-amatera ogledali i pobjeđivali često. Ljudi su tamo u Banjaluci bili vrlo prijazni i tamo sam naučio puno toga o pristojnosti, ljubaznosti i prijateljstvu. Radio sam i na više manifestacija i bio nekoliko puta menadžer od sporta do glazbe. Kada sam završio fakultet, 1976, morao sam u vojsku kao inženjer elektronike u Kninu i Zadru. U Zadru sam popravljao uređaje radara i elektronike, a završio sam kao rezervni poručnik, zapovjednik ruskog radara dalekog dometa.
U Institutu Đuro Đaković je bio za mene pravi raj. Toliko „igračaka“ i toliko kompliciranih zadataka i rješavanja problema, da sam stvarno uživao. Stigle su tada i najnovije igračke - računala. Veliki PDP 40, od 1979, kopija glavnog računala u NK Krško, namijenjen za simulacije i istraživanje nuklearne tehnologije, kao i mala, PC računala od 1982. Sa Darkom Antulov-Fantulinom smo skupa predavali i učili kolege inženjere u Institutu kako koristiti računala i PC tehnologiju. Osim rada na NK Krško, radili smo na velikim i malim računalima s elektroničkom istraživanju i mjerenjima neelektričnih veličina i pojava. Bili smo najopremljeniji Institut na Balkanu, jako puno toga smo širom Jugoslavije vještačili, istraživali, mjerili i ispitivali. Postao sam znanstvenik, istraživač registriran kod SIZ-a Hrvatske. Bavio sam se i laserskom i rendgen tehnologijom, bio sam glavni serviser Njemačke firme za industrijske rendgen sustave na Balkanu. Bio sam i jedan od 20 inžinjera ĐĐ koji su prvi vidjeli i radili na vojnoj proizvodnji, tenkovima. Postao sam jedan od tri najvišeg inžinjera osiguranja kvalitete proizvodnje tenkova i specijalista za razvoj gađanja borbenih tenkova.
Kada su mi zatražili da budem agent KOS-a isključio sam se iz ĐĐ i otišao raditi od švedske firme Cherry Foretagen. 4 godine sam radio kao Area Manager za područje sjeverne Hrvatske, na Casino i Slot Machine poslovima. Na kraju sam dospio do USA, moga cilja da jednog dana odem u Ameriku. Stigao sam do Las Vegasa a moji prijatelji u Los Angelesom su me nagovarali da ostanem u USA. Vratio sam se ipak iz USA u proljeće 1991. Sve je mirisalo na rat. Ljeta 1991, počeo je rat u Sloveniji. Svojim Karlom odlazim do Brežica da izvučem u Hrvatsku obitelji jednog pilota Hrvata. Jer imam crnu diplomatsku tablicu proći će lako... Na granici sa Slovenijom dime se na cesti uništeni tenkovi, okolo su Slovenci, samo mašu „idi dalje“... To je bio moj prvi susret s pravim ratom…
Posjetio sam opet poslom prijatelje u Osijeku. Čujem i vidim u rujnu 1991. - Srbi pucaju nasumice iz velikih šuma u centar Osijeka. Ne gađaju oni. Onako, pucaju minobacačima nasumice, uz rakiju i klopu, na konjskim kolima (ili volovskim), dok ne potroše mine i odu. Gađaju centar grada, ne mogu promašiti. Osječani, ako i imaju s čime odgovoriti, ne znaju otkud pucaju iz guste šume sjeverno od Drave i ne mogu rastjerati tu gamad...
Vozim se nazad u Brod s svojim Karlom, tako sam zvao mog bijelog Opela. U švedskoj firmi u Slav.Brodu bili su dva bijela Opela, razlika samo jedan broj, ja Hrvat a drugi vozi koji to nije. Razmišljam: Vijetnam... Amerikanci su u bazama uvijek imali puno oružja i municije. Okolo velike šume, a Vietkong iz šume puca minobacačima nasumice i pobjegnu. Što god pogode eksplodira zbog toliko oružja... DA, to je bio američki problem Igloo White, čitao sam to prije 10 godina. Kako li su Ameri riješili takve probleme?...
Toga rujna 1991, u Gimnaziji se sastajemo nas trojica, Brođani koji smo radili prije u Institutu ĐĐ, profesor Dominik Knežević, fizičar, matematičar i inovator, inženjer FER-a, automatika i elektronika, Darko Antulov-Fantulin i ja, specijalista za elektroničko i računalno istraživanje. Izlažem što se može dogoditi i što možemo učiniti ako rat dođe i ka nama u Slavonski Brod. Rekao sam: uzmimo opremu, istražimo stvar i napravimo obrambeno oružje. Trebamo nešto kao akustički planarni lokatore za izvore neprijateljske vatre iza skrivenih položaja, iza planina i velikih šuma. Još u doba Napoleona pa na prvom i drugom svjetskom ratu koristilo se akustičke lokatore... Mi smo specijalisti istraživači, u Institutu ĐĐ ima specijalne opreme kakve nema nitko drugi na Balkanu. Imamo čak i jedan Bruel&Kjaer mikro-lokator u Institutu. Radili smo s tim, treba nam ga samo matematički i elektronički "invertirati" i "doraditi" i postati će dalekometni lokator... Što mislite o tome?... Profesor Dominik se smješi, on voli jako teške zadatke, Darko je oduševljen - to je to. Pristaju! Idemo u rat!
Tražim odmah kontakt s ZNG 108, Darko će to odraditi, najmlađi je. A onda ćemo paziti da se ne otkrivamo previše (sjetim se priče o „2000 KOS i UDBA agenata u Brodu, zbog osiguranja tenkova i vojne proizvodnje“ … oko 1000 ih je odmah pobjeglo 1991. iz Broda, ali ostalo ih je još TISUĆA). Netko će za nas izvući Bruel&Kjaer uređaj i dosta istraživačke specijalne opreme, senzori, računala i idemo na istraživanja i testiranja mogućnosti. Dominik, vidim već, u glavi računa, matematičar je i fizičar kakvog nismo u životu sreli. Ja odlazim odmah za Zagreb u NSK po knjige o fizici, matematici, akustici, topovima i Igloo White problemu. Vraćam se sa tovarom knjiga iz Zagreba i idemo raditi.
Nismo dobili oružje ali dobili smo vojne iskaznice, uniforme, i još dva suradnika. Sad nas je bilo pet, uključio se i Zvonimir Ivković, fizičar (i rezervni poručnik topništva) i najmlađi, apsolvent sa ruskog Lomonosova Tihomir Dorić, fizičar i specijalista za programiranje. Zapovjednik naše postrojbe specijalne namjene je bio Ferdo Kožul, ZNG 108. brigada, dao mi je službenu legitimaciju pripadnika Zbora Narodne Garde, broj 179774/84 No 002142.
Tako se u rujnu 1991. rodio projekt i tim „MOONSHINE“ („Mjesečina“).
YouTube: Brothers In Arms
Proljetno doba Petnja. Slavonski Brod
Splavarsko naselje, Sava, Slavonski Brod
